Ostvarivanje prava na pomoć u slučajevima bolovanja u neprekinutom trajanju dužem od 90 dana 

Podnošenje prigovora na dobiveno privremeno porezno rješenje

Troškovi prijevoza prema TKU - odgovara Mr.sc.Iris Gović Penić-Županijski sud u Zagrebu

Parafiran tekst novog Temeljnog kolektivnog ugovora - 27. studenog 2017.

 

Važna obavijest članovima Udruge

Udruga tajnika i računovođa u školstvu surađuje s Poslovnim edukatorom d.o.o. i Kovačić konzalting d.o.o.

Poslovni edukator d.o.o. je trgovačko društvo koje organizira proljetno i jesensko savjetovanje svake godine te omogućava svima dobivanje pravnih i računovodstvenih savjeta ukoliko ste pretplaćeni na bilten Vijesti iz struke.

Kovačić konzalting d.o.o. je trgovačko društvo koje izdaje časopis Poslovni edukator i daje savjete putem e-maila: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

Kovačić konzalting d.o.o. daje besplatne savjete samo članovima Udruge koji su platili članarinu za 2018. godinu.

Članci

Troškovi prijevoza prema TKU

Mr.sc.Iris Gović Penić-Županijski sud u Zagrebu

1.Pitanje

Zaposlenik ima od kuće do stanice javnog prijevoza više od 2 km, no na tom dijelu nema organiziranog javnog prijevoza. Od stanice javnog prijevoza do mjesta rada ima organizirani javni prijevoz. Ima li ovaj zaposlenik i pravo na cijenu mjesečne karte i naknadu za relaciju od mjesta stanovanja do stanice javnog prijevoza gdje javni prijevoz nije organiziran?

Odgovor:

Zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km.

Ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplaćuje se za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, dok mu za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristi, poslodavac isplaćuje naknadu u visini cijene karte organiziranog prijevoza.

Kada zaposlenik ne koristi organizirani javni prijevoz, tada za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, zaposlenik ima pravo na naknadu troška prijevoza u visini cijene karte organiziranog prijevoza ili u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije (što je za njega povoljnije utvrđuje sam poslodavac).

Dakle, ovaj zaposlenik koji ima do stanice javnog prijevoza više od 2 km ima, pored naknade za dio na kojem je javni prijevoz organiziran, i pravo na naknadu za te kilometre od mjesta stanovanja do stanice javnog prijevoza u visini od 2 kn po prijeđenom kilometru.

2.Pitanje

Što napraviti ako je radniku preplaćen iznos naknade troška prijevoza?

Odgovor:

Pored toga što zaposlenik ima pravo na isplatu razlike troška prijevoza ako mu je isplaćen niži iznos od onoga koji mu pripada, zaposlenik isto tako ima i obvezu vratiti iznos koji mu je preplaćen. Ta obveza temelji se na pravilima o vraćanju stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr. – dalje: ZOO).Prema tom članku, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, a obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Kada se utvrdi da je zaposleniku po osnovi troškova prijevoza isplaćen viši iznos, poslodavac je ovlašten tražiti vraćanje preplaćenog iznosa jer prijelaz nije imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

Obvezu radnika da vrati preplaćeni iznosa svom poslodavcu potvrđuje sljedeća odluka Ustavnog suda RH broj USRH  U-III/4214/2013 od 9.3.2016.:

„To što je tužitelj državno tijelo do kojeg je bilo za očekivati da, valjano primjenjujući propise, ne isplaćuje više od onoga što tuženoj pripada s navedene osnove, ne oslobađa tuženu obveze vraćanja preplaćenog, pa se suprotni žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.“

Isto tako, poslodavac može primjenom čl.  195. ZOO izvršiti i prijeboj svoje tražbine sa tražbinom zaposlenika odnosno na sljedećim obračunima troškova prijevoza ne isplaćivati naknadu troška dok ne vrati preplaćni iznos. Naime, trošak prijevoza nije plaća pa se na njemu može vršiti prijeboj, prijeboj ne bi bio suporotan čl. 96. Zakona o radu prema kojoj poslodavac bez suglasnosti radnika ne može izvršiti prijeboj (samo) na plaći radnika. 

Ne izvrši li prijeboj tražbina poslodavac je ovlašten pokrenuti i spor radi vraćanja stečenog bez osnove.

U ZOO-u postoji i odredba prema kojoj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta (čl. 1112. ZOO).

Vezano uz troškove prijevoza, ako se ispostavi da je radniku preplaćen trošak prijevoza, a s obzirom na dileme koje u praksi postoje i koje do sada nisu na kvalitetan način otklonjene, ne može se govoriti o tome da bi poslodavac znao da vrši isplatu nečega što nije dužan platiti pa nisu ispunjene pretpostavke za zadržavanje primljenog iznosa temeljem ove odredbe.

O tome govori i prethodno već spomenuta odluka USRH  U-III/4214/2013 od 9.3.2016.:

 „U predmetnom slučaju očigledno je da tužitelj nije znao izračunati naknadu koja pripada tuženoj niti za jedan mjesec koji je predmet potraživanja, a za određene mjesece i Zavod za zdravstveno osiguranje (npr. 8 i 9 mjesec 2007.). Stoga ne stoji navod tužene protutužiteljice da je tužitelj znao da vrši isplatu u iznosu većem od pripadajućeg. Stoji navod tužene protutužiteljice da je tužitelj odgovoran za izračun pa da je i na njemu krivnja za netočnost isplate. Međutim tužena se može osloboditi vraćanja stečenog bez osnove samo u slučaju da je tužitelj znao da vrši isplate veće od iznosa naknade koji tuženoj pripadaju što u konkretnom slučaju nije potvrđeno."

Ovdje treba još istaknuti i odluku VSRH br. Revr- 516/2010 od 14. 7. 2010. u kojoj je navedeno da je za vraćanje stečenog bez osnove pravno neodlučno što je nešto isplaćeno dobrovoljno, a ne po odluci suda.

3.Pitanje

Zaposlenik ima mogućnost kupnje godišnje karte koja je za poslodavca najpovoljnija karta. Međutim, zaposlenik kupuje mjesečnu kartu. Ima li ovaj zaposlenik pravo na naknadu troška mjesečne karte?

Odgovor:

Kada postoji organizirani javni prijevoz tada zaposlenik koji javni prijevoz koristi imao pravo ili na naknadu (za poslodavca najpovoljnije) godišnje karte odnosno ako nema godišnje onda (za poslodavca najpovoljnije) mjesečne karte, odnosno ako nema mjesečne karte onda u visini (za poslodavca najpovoljnije) pojedinačne karte, a ako javni prijevoz ne koristi onda ili u visini 1/12 (za poslodavca najpovoljnije) godišnje karte, u visini (za poslodavca najpovoljnije) mjesečne karte ako nema godišnje, odnosno (za poslodavca najpovoljnije) pojedinačne ako nema niti mjesečne.

Dakle, zaposlenik koji na svoju inicijativu kupuje mjesečnu kartu, iako ima mogućnost kupnje godišnje karte mjesečno ima pravo na naknadu (samo) 1/12 godišnje karte, neovisno o tome što je stvarno kupio mjesečnu kartu.

4.Pitanje

Zaposlenik ima više od 61 godinu života. Do mjesta rada ima manje od 2 km. Mora li ovaj zaposlenik kupiti mjesečnu kartu da bi mu se priznalo pravo na naknadu troška prijevoza?

Odgovor:

Zaposlenici s navršenih 61 godinu života imaju posebni režim. Ako je  udaljenost od njihovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada manja od 2 km, poslodavac naknađuje troškove prijevoza za kupljenu godišnju kartu ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

No, uvjet za stjecanje ovog prava je da mogućnost kupnje godišnje/mjesečne/pojedinačne karte postoji. Ako ne postoji zaposlenik stariji od 61 godinu života ovo pravo ne stječe. 

Daljnji uvjet da, pored toga da postoji mogućost kupnje karte, je zaposlenik stvarno i kupio kartu.

Dakle, ako zaposlenik kartu nije kupio pravo na naknadu troška prijevoza nema. To je potvrdilo i Povjerenstvo za tumačenje TKU-a u tumačenju br. 11/18 od 12.3.2018.:

Zaposlenik koji je navršio 61 godinu, a udaljenost njegovog prebivališta od mjesta rada manja je od 2 kilometra, te postoji organizirani prijevoz i mogućnost kupnje godišnje karte, nema pravo na isplatu naknade u visini cijene karte već isključivo na naknadu za kupljenu kartu. 

5.Pitanje

Zaposlenici koja ne dolazi svaki dan na posao isplaćuje se cijena autobusne karte za svaki dolazak na posao i odlazak s posla. No, postoji mogućnost kupnje karte izvan autobusa i tada je cijena karte 12 kn, kao i mogućnost kupnje karte u autobusu i tada je cijena karte 15 kn. Ima li zaposlenica pravo na naknadu cijene karte od 15 kn? Ili joj trebamo priznati pravo na mjesečnu kartu koja iznosi 250,00 kn? 

Odgovor:

U slučaju kada postoji mogućnost kupnje jeftinije karte, s obzirom na načelno opredjeljenje TKU-a da se priznaje jeftinija vrsta prijevoza i ono što je za poslodavca povoljnije, ova zaposlenica bi trebala ostvarivati pravo na jeftiniju kartu, odnosno onu čija je cijena 12 kn.

Ova zaposlenica očito ima mogućnost kupnje mjesečne karte. U tom slučaju, zaposlenica koja koristi organizirani javni prijevoz ima pravo na naknadu (za poslodavca najpovoljnije) mjesečne karte, a tek kada nema mjesečne karte onda zaposlenica ima pravo na naknadu u visini (za poslodavca najpovoljnije) pojedinačne karte. 

Dakle, ova zaposlenica načelno ima pravo na naknadu pojedinačnih karata tek ako nema mogućnosti kupnje mjesečne karte.

No, ako bi s obzirom na ukupan mjesečni broj dolazaka na radno mjesto za poslodavca bilo povoljnije plaćati pojedinačne karte, tada bi se moglo zaključiti da je dopušteno isplaćivati i cijena pojedinačnih karata čija je cijena 12 kn. No, bilo bi poželjno da se o ovome izjasni i Povjerenstvo za tumačenje TKU-a jer ovako ovo pitanje nije uređeno čl. 66. TKU s obzirom da TKU previđa pravo na pojedinačne karte tek kada nema mogućnosti kupnje mjesečne karte.

6.Pitanje

Za dolazak na posao koristim mjesni međumjesni prijevoz. Radim od 7-15 h. Autobus za povratak s posla čekam više od 45 minuta. Pripada li mi pravo na trošak prijevoza od 1 kn po prijeđenom kilometru ili trošak mjesečne karte? Imam li i pravo na mostarinu?

Odgovor:

Prema čl. 66. TKU pod organiziranim javnim prijevozom smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. 

Redoviti dolazak na posao i povratak s posla prema TKU-u osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 min, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 min.

To bi značilo da ako je vrijeme čekanja duže od 45 odnosno 30 minuta kako je to prethodno navedeno da tada nije riječ o organiziranom javnom prijevozu.

No, prema Uputi ministarstva znanosti i obrazovanja od 25.1.2018. organizirani javni prijevoz ne ovisi o redovitom dolasku zaposlenika na posao odnosno odlasku s posla. Po toj Uputi bitno je da na relaciji postoji (bilo kakva) linija javnog  prijevoza. Ovo pitanje na isti način do sada je tumačilo i Povjerenstvo za tumačenje TKU-a. No, za sada tumačenja po TKU-u iz 2017. nema. 

Kada bi se organizirani javni prijevoz definirao na ovaj način kako to čini nadležno Ministarstvo tada se zaposlenicima ne bi isplaćivala naknada troška prijevoza prema prijeđenom kilometru već prema visini cijene karte na koju zaposlenik ostvaruje pravo, i zaposlenica koja je postavila pitanje ne bi imala niti pravo na naknadu mostarine. 

No, ako se tako ne bi definirao već bi se utvrđivalo sukladno tekstu TKU-a, tada bi zaposlenici koja je postavila pitanje pravo na naknadu troška prijevoza pripalo u visini od 1 kn za prijeđeni kilometar. U tom slučaju zaposlenica bi imala i pravo na naknadu troška mostarine, ali samo ako je plaćanje mostarine i dokazala.

7.Pitanje

Zaposlenica dolazi na posao dva puta dnevno (radi dvokratno). Ima organiziran javni prijevoz, ali koristi osobni automobil. Ima li ova zaposlenica pravo na naknadu 2x1/12 godišnje karte?

Odgovor:

Zaposlenica koja za dolazak na posao i odlazak s posla ima organizirani javni prijevoz kojeg ne koristi ima pravo na naknadu 1/12 godišnje karte kada mogućnost kupnje takve karte postoji.  

Pri tome na visinu naknade troška prijevoza ne utječe činjenica da zaposlenica radi dvokratno. Naime, zaposlenica može trošak prijevoza smanjiti tako što bi dolazila na posao organiziranim javnim prijevozom, pa poslodavac nije dužan naknađivati povećane troškove prijevoza koje ona ima zbog svoje odluke da putuje osobnim automobilom umjesto organiziranim javnim prijevozom.

Navedeno potvrđuje i Tumačenje br. 101/14 od 5.11.14. Povjerenstva za tumačenje TKU-a iz 2012. prema kojemu ako zaposlenik radi dvokratno i dobiva naknadu 0,75 kn po km ima pravo na dvije naknade, a ako zaposlenik radi dvokratno i ima plaćenu pojedinačnu kartu za međumjesni prijevoz ima pravo na pojedinačnu kartu za svaki dolazak na posao i povratak s posla. Ako zaposlenik radi dvokratno i ima mjesečnu ili godišnju kartu koja ima neograničeni broj dolazaka na posao i povratka s posla ne ostvaruje pravo na dvije naknade za međumjesni prijevoz. 

Vezano uz ovo pitanje treba imati u vidu i Tumačenje br. 168/2015 prema kojemu kada zaposlenik radi u više škola poslodavac odlučuje da li će zaposleniku plaćati cijenu dnevnih karata, povratnih karata ako ih radnik može koristiti s obzirom na raspored radnog vremena, ili mjesečne karte, ovisno o tome što je poslodavcu povoljnije. Ovo Tumačenje se ovdje ističe jer ono znači da i onda kada poslodavac isplaćuje iznose cijene karata za svaki pojedinačni dolazak na posao i odlazak s posla, tada bi poslodavac mogao zaposleniku priznati i dnevnu kartu (ako mu je ona povoljnija) u situaciji da zaposlenik u jednom danu ima obvezu dva puta doći na posao i otići s posla. U Tumačenju br. 99/14 od 5.11.14. navodi se i to da zaposleniku koji radi na dvije ili tri škole, može se isplaćivati naknada u visini cijene dnevne karte.

8.Pitanje

Mora li zaposlenik koristiti najkraću pješačku rutu za izračun onih prva 2 km potrebna za ostvarivanje prava na naknadu troška prijevoza kada takva ruta uključuje i korištenje dijelova puta na kojima postoji veliki rizik od ozljeđivanja zaposlenika (mogućnost odrona, poskliznuća, nepostojanje nogostupa na dijelu ceste kojom se treba prolaziti i sl.)?

Odgovor:

U situacijama kada najkraća pješačka ruta uključuje dijelove puta koji su rizični za život i zdravlje zaposlenika, tada bi pješačku rutu trebalo utvrditi prema onoj ruti koja ne uključuje ovakve rizike po zaposlenika.

Međutim, taj rizik utvrđuje se od slučaja do slučaja prema svim važnim okolnostima.

9.Pitanje

Zaposlenik od kuće do mjesta rada ima 1,84 km pješačkom rutom. Međutim, automobilom ima 3,5 km? Ima li ovaj zaposlenik pravo na naknadu troškova prijevoza? 

Odgovor:

Prema odredbama TKU zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km. 

Ova 2 km utvrđuju se temeljem pješačke rute, i to one prema planeru Hrvatskoga autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps. Pješačka ruta koja je relevantna za utvrđivanje prava na naknadu troškova prijevoza treba biti ona ruta koja je najkraća, ako pješačkih ruta ima više.

Dakle, ako je udaljenost (najkraćom) pješačkom rutom od prebivališta/boravišta do mjesta rada manja od 2 km, zaposleniku se pravo na naknadu troškova prijevoza ne naknađuje, pa čak i ako ne dolazi na posao pješice, a osobnim vozilom se treba voziti i više od 2 km. 

10.Pitanje

Kada se zaposleniku isplaćuje naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, je li naknada troškova prijevoza iznad iznosa mjeseče karte oporeziva?

Odgovor:

Prema čl. 7. st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak oporezivim primicima na osnovi nesamostalnog rada ne smatraju se iznosi što ih poslodavac ili isplatitelj plaće isplaćuje svojim radnicima po osnovi naknade troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte odnosno do visine cijene mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Ako na određenom području odnosno udaljenosti nema organiziranog prijevoza, naknada troškova prijevoza na posao i s posla utvrđuje se u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz odnosno do visine cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz.

Nadalje, oporezivim prmicima ne smatraju se niti naknade troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte odnosno do visine cijene mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Ako radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnoga javnoga prijevoza odnosno do visine stvarnih izdataka utvrđenih u visini troškova mjesnog i međumjesnoga javnoga prijevoza.

Vezano uz pitanje plaćanja poreza Porezna uprava je u mišljenju od 25.1.2017. navela da u slučaju kada na području na kojem se vrši prijevoz na posao i s posla prometuje više prijevoznika, isplata naknade troškova prijevoza ne smatra se oporezivim primitkom do visine cijene mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte onog prijevoznika čiju uslugu prijevoza radnik koristi uz uvjet da su o istom osigurane vjerodostojne isprave, neovisno o tome što na tom području prometuje i prijevoznik čiji je trošak prijevoza povoljniji. 

U istom mišljenju navedeno je da ako poslodavac radniku isplaćuje troškove prijevoza na posao i s posla, a isti umjesto javnog prijevoza koristi osobni automobil, isplaćena naknada ne smatra se oporezivim primitkom do visine cijene mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte bilo kojeg prijevoznika koji prometuje na tom području.

Kada se sve navedeno poveže sa odredbama TKU-a, posebno s odredbom čl. 88. TKU-a, postavlja se pitanje tko je dužan podmiriti porez na trošak prijevoza u onom dijelu koji je oporeziv. Naime, u odredbi čl. 88. TKU, nije ugovoreno da se iznosi iz čl. 66. TKU koji uređuju troškove prijevoza smatraju neto iznosima. 

S obzirom na ovakvu situaciju, može se zaključiti da je porez iznad neoprezivog dijela troška prijevoza oporeziv i da ga je dužan platiti onaj tko je inače porezni obveznik u odnosu na trošak prijevoza, odnosno zaposlenik. Oprezivi dio je onaj iznos koji premašuje cijenu bilo koje karte prijevoznika koji prometuje na predmetnom području. 

Međutim, s obzirom da postoje različita mišljenja o razlogu zbog kojega i odredba o troškovima prijevoza nije uvrštena u čl. 88. TKU, odnosno s obzirom da se pojavljuju mišljenja da je riječ o grešci prilikom pisanja teksta TKU-a te da se podrazumijevalo da naknada troška prijevoza bude neto iznos kao i uvijek do sada, ako bi se zaista dokazalo da je namjera potpisnika TKU-a bila da se trošak prijevoza ugovori kao neto iznos, tada bi se ovo pravo trebao priznavati zaposlenicima kao neto iznos.

11.Pitanje

Zaposlenik i poslodavac imaju različite podatke o udaljenosti zaposlenika do mjesta rada. Što napraviti u tom slučaju?

Odgovor:

Povjerenstvo za tumačenje TUK-u iz 2012. u Tumačenju br. 92/14 od 30.9.2014. navelo je da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog autokluba. Ukoliko zaposlenik tvrdi drugačije na njemu je teret dokaza (stvarnom izmjerom na terenu).

Dakle, prema ovom Tumačenju ako se ne može postići sporazum zaposlenik treba utvrditi i dokazati koliko iznosi udaljenost od njegovog prebivališta/boravišta do mjesta rada. Kada on to utvrdi obaviještava poslodavca i time preuzima odgovornost za utvrđene činjenice temeljem kojih se vrši islata.

Kada se sklapa sporazum o utvrđivanju udaljenosti, osobe koje sporazum potpisuju trebaju uložiti dužnu pažnju prilikom utvrđivanja ove činjenice. One za ovo utvrđenje temeljem kojega se vrši isplata naknade troškova prijevoza odgovaraju u smislu primjene Zakona o radu i drugih zakona koji uređuju odgovornost za povredu obveze iz radnog odnosa kao i za naknadu štete koja je nastala poslodavcu kao posljedica postupanja s namjerom i/ili iz krajnje nepažnje.

12.Pitanje

Kako se trošak prijevoza zaposleniku kojemu se naknađuje trošak cijene mjesečne karte isplaćuje kada zaposlenik koristi godišnji odmor?

Odgovor:

Naknada za prijevoz se ne isplaćuje za:

- dane godišnjeg odmora, 

- dane rodiljnog i roditeljskog dopusta, 

- dane privremene spriječenosti za rad, 

- i druge dane kada zaposlenik više od 2 dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

Znači, zaposlenik treba biti na godišnjem odmoru duže od 2 dana (3 i više dana) da mu se naknada za vrijeme godišnjeg odmora ne bi isplatila za dane odsutnosti.

Primjenom ovih pravila Povjerenstvo za tumačenje TKU iz 2012. u Tumačenju br. 120/2015 od 20.1.2015. izjasnilo se da zaposleniku koji je bio na godišnjem od 30.12.2014. do 10.1.2015., naknada troškova prijevoza (cijena karte) umanjuje samo za siječanj 2015. i to razmjerno broju dana koje nije bio u obvezi doći na posao. Naime, s obzirom da je u konkretnom slučaju zaposlenik u prosincu 2014. na godišnjem bio samo 30. i 31., a to nije više od 2 dana uzastopce nego točno 2 dana, u tom slučaju ima pravo na punu naknadu troškova prijevoza (cijenu karte) u prosincu 2014.

Isto tako, u Tumačenju br. 138/2015 istog Povjerenstva navedeno je da se naknada za trošak prijevoza zaposleniku koji je više od 2 dana u mjesecu bio na godišnjem odmoru  obračunava razmjerno broju dana  koje je proveo na radu u odnosu na broj radnih dana u mjesecu. Dakle, kada zaposlenik dobiva naknadu u visini cijene mjesečne karte i koristi godišnji odmor u trajanju od 3 dana ili više cijena mjesečne karte se dijeli s brojem radnih dana u mjesecu i pomnoži s brojem dolazaka zaposlenika na posao.

Nadalje, prema tekstu TKU-a, ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza ne isplaćuje za mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. 

Dakle, kada zaposlenik koristi javni prijevoz i naknađuje mu se upravo trošak mjesečne karte, tada se zaposleniku za jedan mjesec (onaj u kojemu koristi pretežiti dio godišnjeg odmora) naknada ne isplaćuje, bez obzira što je u tom mjesecu i dolazio određen broj dana na posao.

Prenese li zaposlenik godišnji odmor u sljedeću godinu, u mjesecu u kojem koristi pretežiti dio prenesenog godišnjeg odmora, troškovi prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla ne bi se zaposleniku trebali isplatiti, osim ako mu je trošak prijevoza već uskraćen u prethodnoj godini zbog godišnjeg odmora za jedan cijeli mjesec. Odnosno, ako je radniku naknada troškova prijevoza isplaćena u prethodnoj godini u cijelosti bez uskrate za jedan mjesec zbog godišnjeg odmora, tada zaposlenik koji ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte i koji koristi preneseni godišnji odmor nema pravo na naknadu troška prijevoza u tom mjesecu u kojem koristi pretežiti dio prenesenog godišnjeg odmora, bez obzira što će kasnije možda joj jednom koristiti pretežiti dio godišnjeg odmora iz tekuće godine.  

13.Pitanje

Kako se trošak prijevoza isplaćuje zaposleniku koji 3 dana zaredom nije dolazio na posao (zbog službenog puta, bolovanja, godišnjeg odmora i sl.), a koji prima naknadu troška u visini cijene mjesečne ili godišnje karte (zaposlenik koristi organizirani javni prijevoz)? Kako bi se trošak isplaćivao ovom zaposleniku da prima iznos mjesečne odnosno godišnje karte, a na posao dolazi osobnim automobilom?

Odgovor:

Prema tumačenjima Povjerenstva za tumačenje TKU iz 2012. br. 139/15, 138/15, 132/15 zaposleniku koji je već kupio mjesečnu kartu prije razloga spriječenosti za dolazak na posao, naknada troškova kupljene karte ne umanjuje se za dane spriječenosti dolaska na posao.

Dakle, ako je zaposlenik kupio mjesečnu kartu i nakon toga se ostvari razlog spriječenosti dolaska na posao, priznaje mu se pravo na punu naknadu troška mjesečne karte, iznos se ne umanjuje.

Prema Tumačenju br. 121/2015 od 20.1.2015, Tumačenje br. 11/67 od 13.2.2013. (koje glasi: zaposleniku koji je kupio mjesečnu kartu (za mjesni i/ili međumjesni prijevoz) prije razloga spriječenosti za dolazak na posao, naknada troškova kupljene karte neće se umanjivati za dane spriječenosti dolaska na posao) primjenjuje se i u slučaju kada zaposlenik kupuje godišnju kartu.

Nadalje, prema Tumačenju istog Povjerenstva br. 132/15 ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza ili međumjesnog prijevoza, a nije dolazio na posao sve radne dane u mjesecu (iz razloga navedenih u čl. 67. st. 14. Kolektivnog ugovora, napomena: sada bi to bili razlozi navedeni u čl. 66. st. 16. TKU), naknada troškova prijevoza treba se obračunat na način da se ukupna mjesečna naknada koju bi ostvario da je dolazio na posao sve radne dane u mjesecu podijeli s brojem radnih dana u mjesecu i dobiveni iznos pomnoži s brojem dolazaka na posao.

Prema Tumačenju br. 161/2015 Povjerenstva za tumačenje TKU-a iz 2012. zaposlenik koji na posao dolazi osobnim automobilom, ima pravo na naknadu troška prijevoza isključivo za one dana kada dolazi na posao, a ne za sve radne dane ustanove, dakle ne za one dane kada stvarno ne dolazi na posao.

Dakle, zaposlenik koji 3 dana zaredom nije dolazio na posao (zbog službenog puta, bolovanja, godišnjeg odmora i sl.), a koji prima naknadu troška prema visini cijene karte koju ne kupuje već dolazi osobnim automobilom na posao, naknadu dobiva prema onim danima koje je u mjesecu dolazio na posao, isključivši naknadu za dane kada 3 dana uzastopce nije imao obvezu dolaziti na posao.

Ovdje se može ukazati i na Tumačenje Povjerenstva za tumačenje TKU-a iz 2012. br. 91/14 od 30.3.14. prema kojemu sukladno članku 67. stavku 14. TKU/12 naknada troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla neće se isplatiti za dane starog godišnjeg odmora i službena putovanja. Ovo Tumačenje potvrđuje prehodno izložena stajališta.